Amika.rs

МАРКО ЦАР: ПРИЧA


 

Profesionalno odrađen posao


Baba se penjala uzbrdo izlokanim kolskim putem. Bilo je leto i bilo je vrućina tako da je zbog napora često zastajala da se odmori i opsuje. Imala je još mnogo posla, gore na pašnjacima, a nikog da je odmeni ili joj pomogne. Svaki put kada se činilo da ne može dalje nastavila bi da hoda, rešeno i nepokolebljivo kao ka nekom, svom dalekom cilju. Pod vrelim letnjim suncem, samo zrikavci nisu znali za umor....

Iz daljine čuo se najpre zvuk motora, prvo slab, onda sve izraženiji, da bi se u oblaku prašine najzad ukazao automobil, džip. On je prvo obišao babu a onda stao par metara ispred nje. Vozač je zaustavio motor. Vrata se otvoriše. Ukaza se ruka, a onda i lice mladića. Nosio je crne naočare i gledao je u babu.

„Da vas povezemo majko, da se ne mučite?“

Žena je jedva dočekala. Najzad da joj neko pomogne. Videla je da su dvojica u džipu: mladić u belom, pozadi i vozač kome nije mogla videti lice. Kad je otvorila vrata, preko grudi je zapahnu leden vazduh.

„Mi imamo klimu u kolim majko, ako vam smeta, smanjićemo...“ Odmahnula je rukom.

„Pa kako ste majko? Kako zdravlje?“, pitao je onaj u belom.
„Mučim se na ovoj vrućini, nema nikoga da me odmeni, sinovi u gradu...“

„Mi smo vam lekari, na terenu, istražujemo bolesti u narodu. Država se brine... Mogli bi da vam izmerimo pritisak, da vam proverimo šećer, naravno besplatno....“

Baba se obradova. Kad li je zadnji put bila kod doktora?

„Pa kako ste sa zdravljem?“ pitao je mladić. „Vidim kako hodate, kao devojćica, ne bih rekao da imate problema sa srcem...“

„I nemam, da kucnem u drvo“, odgovori baba. „Tako mi bog dao, da budem zdrava, al‘ da se mučim ceo život“

„Jel vidiš?“, kazao je značajno vozaču. Mladić je bio ozaren babinim zdravstvenim stanjem. „Jel vidiš?“, reče još jednom. Onda je nastavio sa pitanjima.

„Noge vas dakle dobro služe?“
„Bogu hvala. Radim. Išla sam u i Čačak, da berem voče, lepe sam pare tamo uzela“.

„Vi?“, mladić kao da se strašno iznenadio. „Pa zar nema ko mladji da ide?“
„Nema, sve je to otišlo u Beograd. Vlasnik voćnjaka nije imao nikog da nadje iako plaća i stan i hranu i daje 600 evra mesečno. Samo mi stari. Sve smo mu mi obrali. Naučilo to da radi...“

„Dobro, dobro“, prekinu je mladić. „Hoćete da vam onda prokontolišemo taj šećer. Dajte ruku...“

Zavrnula je rukav.

„Pomerite se, molim, na kraj sedišta“, reče mladić i steže joj ćvrsto ruku.

Izvadio je odnekuda malu plastičnu bočicu sa iglicom na vrhu. „To je za uzorak krvi“, tako je rekao.

„Evo, bolje da ne gledate, da se ne onesvestite...“
Pronašao je babinu venu, ubo je i ubrizgao sadržaj bočice u njen krvotok.

„Eto, gotovo je“, sad se samo naslonite.

Vozili su se još desetak sekundi u tišini. Odjednom baba zakrklja. Podigla je ruku, htela nešto da kaže.

„Samo se opustite, u sigurnim ste rukama“, reče mladić, pokroviteljski, „pomoći ćemo, to je samo šok.od vrućine“

Nežno je prihvatio babu koja se svom težinom izvali na njega. Okrenuo je glavu u stranu, nije mu se dopadao reski miris babinog znoja. Na kraju baba se sasvim smirila, skoro ležeći u mladićevom krilu. On je cimnuo još jednom, nije davala znake svesti.

„Bekim, stani, u redu je“, povikao je.

Vozač stade. Mladić je izašao, još nekoliko trenutaka nameštao je babu, da bi je zatim pokrio frotirskim pokrivačem i polegaona sedište.

Seo je do vozača i zalupio vratima. Poskočio je u sedištu i zapljeskao rukama. „Idemo!“

„Jesi li čuo šta je pričala? Zdrava baka, bere jabuke, nema šta“. Osluškivao je kako žena diše pod pokrivačem. Povremeno je tužno stenjala.

Halili„Kad te doktor Halili operiše, baba, nećeš više da stenješ“ , javio se Bekim. Njegov saputnik se nasmeja.

„I ima da putuješ, baba. Malo od tebe u Tursku, do Libana ima da stigneš. Ne bi svet videla dat nas nisi srela.

Milan se smejao. „Ne razumem što doktor Halili toliko voli ove babe?“

„Pa kako ne razumeš. Kao prvo, klijent ne zna koliko je tsar organ. Drugo, ove babe su zdravije od današnjih mladih. Čuos i šta je rekla. I ako baba nestane nema mnogo gužve, svi kažu da je se napila i pala negde. I policiju je lakše podmititi. Koga je uopšte briga za babu...“

Odjednom, Bekimovo čelo se nabora.
„Pa jebote, Milan, nisi joj dao vode, vrućina je, hoćeš da nam crkne baba?“

„Dobro, stani“
Jakup je naglo zakočio. Milan otrča pozadi. Sa mukom je podigao babinu glavu, i stavio je sebi krilo. Nežno joj je kvasio čelo i usne vodom iz termosa. „Da znaš da mi se smučio ovaj posao, i ove babe i ova vukojebina, još nekoliko puta ovako i kupujem stan u Beogradu. Ima da parkiram džip tamo, u Strahinjića Bana, i onda, studentkinje, gospodje, domaćice...sve su moje“

Jakup se smejao. „Samo tebe čekaju...zar ne možeš ovde da nadješ ženu.“

„Ovde? Neka hvala, ovo ovde ostavljam tvojim zemljacima. Ova zemlja me ne zanima, ovo je mrtvo. Samo ove babe još žive tu. Zato meni i trebaju pare, da uradim nešto u životu...“

„I ja ću da uradim, gradim kuću, u Bujanovac i...“

Naglo je zakočio. Na putu ispred njih nalazilo se nekoliko velikih stena.
Bekim opsova.
I Milan opsova.

Izašli su napolje besno zalupivši vrata džipa. „Jebem ti državu, mi treba sad ove odrone da čistimo“

Bekim pogura nogom kamen. Nešto mu je bilo sumnjivo. Milan je takodje gurao svoj kamen. Vrućina je bila nesnosna. Obojici je bilo muka od svega ali su prionuli na posao. Žurili su pa nisu ni primetili da su im sa ledja prišla dvojica mladića sa automatskim puškama sistema Kalašnjikov. Jedan od njih ispalio je kratki rafal u Milanov, a drugi u Bekimov potiljak i oni umreše i pre nego što su dotakli asfalt.

Mladići sa puškama ispališe, za svaki slučaj još po jedan metak u glave leševa. Pogledali su se. Na licima im se jasno čitalo ogromno olakšanje, skoro zadovoljstvo. Mladići su jako ličili jedan na drugog. To su bili braća Aca i Braca iz okoline Kuršumlije. Oni su radili za izvesnog Stevana, zvanog Stevica, koji je bio blizak Klanu Keljmendi iz Vučitrna. A klan Keljmendi je imao tog leta veliku ambiciju da postane jedini dobavljač organa iz Srbije za kliniku dr Halilija.

Ali našim novim junacima ove činjenice nisu bile mnogo važne. Oni su svoj posao obavili veoma profesionalno. Skoro. Još samo da bace leševe u obližnju jarugu, poliju ih benzinom i zapale. Zatim će ući u džip i odvesti babu i njene organe do mesta njihovog razdvajanja.

Marko Car


Amika.rs