Amika.rs

ПРОМОЦИЈА РЕВОЛУЦИЈЕ


RADMILO ANĐELKOVIĆ: PORUKE 68-e

Jedna od decenijskih rasprava među ljubiteljima i piscima domaće naučne fantastike vodi se oko getovske izolacije i trenutka kada će neko da se izdvoji i bude priznat od strane srpskog glavnog toka i tako poruši zid koji se čini otpornijim od Berlinskog zida. To priznanje nikada nije bilo potrebno od strane čitalačkog korpusa, fandom je uvek nekako bio na našoj strani, već je mera priznanja očekivana kao overeno članstvo u Udruženju književnika Srbije (UKS) ili kako se to već zove u ovim pomerenim vremenima kad je sve podeljeno, pa i glavni tok.

Bilo je pisaca koji su se iskazivali u glavnom toku, ali su čačkali i po žanru (koliko god ja ne verovao u tu odrednicu). Bilo je glavnotokovskih pisaca koji su koketirali sa žanrom, mi smo to prepoznavali i pomalo smo zamerali što se oni pridružuju nama, kad već mi ne možemo njima. Ima i onih koji su posle godina bavljenja žanrom uspevali u glavnom toku, pa sad negiraju da su ikada imali ikakvu vezu sa žanrom. To me malo podseća na sve poturice u istoriji Srba, bilo kakvoj se oni religiji ili ideologiji priklonili u svom "novom životu".

Ipak, nekako bivamo iznenađeni kad posle svih tih jalovih godina ustanovimo da je obrnut sled događaja moguć, štaviše da to nije dogodilo samo jednom da bi se "proverilo pravilo". Ove godine su se čak dva pisca naučne fantastike predstavila svojim novim knjigama, te knjige pripadaju žanru, oni nisu nikada krili da se bave tom prokazanom literaturom, a istovremeno su decenijama članovi UKS u kome smo članstvo smatrali nedostižnim ciljem. Možda su neki drugi domaći pisci SF i F bili suviše lenji da takvo članstvo postave sebi za cilj. Možda nisu ni razmišljali o tome.

O Iliji Bakiću SF fandom zna sve, o Milivoju Anđelković - gotovo ništa.

Dešavalo mi se da me pitaju postoji li i Milivoje pored Radmila, dešavalo se obnuto i Milivoju. Pitali su nas da li smo braća ili neki rod. A dogodilo se da nas je praktično upoznao urednik BMG Konstantinović, kada nas je postrojio u svojoj ediciji. Mora da mu se dopalo da dva Anđelkovića objavi zajedno ili nešto slično. Tako su se, "Zvezdane kapije" i "Sva vučja deca" upoznali 1998. godine, a Mika i ja razjasnili sve što nismo znali jedan o drugome.

Ispostavilo se da smo se rodili u istom Beogradu, da je Mika dve godine stariji od mene i da je on pravi profesionalac. Čik neka neko od domaćih SF pisaca pokaže diplomu i magistraturu sa katedre za jugoslovensku i svetsku književnost! Možda on nije postao član UKS kao SF pisac, ali je tokom svoje spisateljske karijere sve vreme pripadao i glavnom toku i žanru.

Roman "Promocija revolucije" nije SF roman, on samo ovlaš dodiruje fantastične motive, tek da se ne zaboravi dvostruka pripadnost pisca. Glavni tok sigurno prepoznaje ovu knjigu kao svoju, ali je prepoznajemo i mi, tako da nije čudo što smo se njom najpre upoznali na sajtu Art-Anima. Ona je literarno viđenje jednog procesa koji se odvijao bukvalno pred očima i uz učešće pisca, lični stav prema tom procesu koji je kroz feljton U senci kordona - svi studentski protesti od 1954 do 1998, objavljen u listu Danas tokom 1998. godine.

Priča o studentskim protestima ugrađena je u osnovu romana kroz pet autorovih nastavaka za njega legendarnog časopisa buntovne asocijacije evropskih mladih intelektualaca BREM (Baza revolucionarnih studenata sveta), čije nastavke, kao Dosije BREM on smešta u 1997-mu godinu. Pritom se igra mogućnostima da ta skraćenica može da ima i druga značenja. Kroz pet takvih podlistaka smeštenih u roman autor nam govori o korenima intelektualističkih pobuna, o njihovim filozofskim, političkim i društvenim značenjima, o situacionističkoj teoriji, o odnosu vlasti prema studentskim demonstracijama s kraja prošlog milenijuma, o osvajanju slobode kroz smeh i šalu uz poklič: Zabranjeno je zabranjivati! Istovremeno on smatra da nije sve rečeno i nudi nove podliske u elektronskom obliku, koji se mogu dobiti od izdavača knjige@filipvisnjic.co.yu.

Neobično je da u jednom romanu autor tako eksplicitno saopštava svoje stavove i svoju poruku, ali bar ne moramo da se bavimo razmišljanjima šta je pisac hteo da nam kaže. Budući da su moja razmišljanja i dalje puna sumnji i nemoći da prepoznam gde su u ovoj civilizaciji načinjene greške i kako ih otkloniti, u čitanju sam bio opterećen svojim neslaganjima. Uzroci svih pobuna su kolektivna nezadovoljstva, a posledice sve energičnija manipulacija istima od strane vlasti protiv koje se pobune vode.

Čim sam prepoznao osnovni motiv romana nametnulo mi se razmišljanje o romanu Umberta Eka "Ime ruže" u kojem se krucijalni segment bavi ustancima "male braće", franjevcima i prethodnim albigensko-patarensko-katarskim pokretima. U istom romanu, osnovni sukob nastaje iz pokušaja crkve da izopšti i uništi čudom zaostali drugi tom Aristotelove knjige o poetici - Komedija. Tada sam shvatio da je jedini način borbe protiv nametnute nam sive stvarnosti - smeh. Takođe, i kako se ta borba okončava. Zbog toga su za mene "narandžaste i target revolucije" preoblikovane i izvitoperene replike studentskih pokreta 1968.

Mika Anđelković misli drugačije i mislim da će Dosije Brem izazvati kod čitalaca podeljena raspoloženja, sem ukoliko nisam toliko beznadežno usamljen pojedinac da moje mišljenje treba zanemariti. U svakom slučaju, 1968-mu u Beogradu sam promašio jer je to bila moja prva iscrpljuća radna godina, uz svakodnevno putovanje do Pančeva i nazad, a studentske proteste pred Miloševićev pad sam pratio iz jedne druge, matorije kolone. Dobra strana ovih podlistaka, koje treba sačuvati, a nije zgoreg i naručiti nove, je što su neverovatno informativni i ispunjeni dobrim mislima koje je pisac sigurno prikupio, a njima dodao i brojne svoje, tokom priprema za pomenuti feljton.

Od dobrog pisca se očekuje ambivalentnost, slojevitost u literarnom iskazu. Mika Anđelković to bukvalno čini u tri sloja (pored Dosijea Brem), od kojih dva ne prate osnovni tok pripovedanja. Prvi i po meni daleko motivisaniji je internet komunikacija sa nepoznatim prijateljem. Ta komunikacija je, zapravo, jednosmerna, nju drži nepoznati prijatelj Jovan, bivša, sadašnja i buduća izbeglica iz sopstvene zemlje u sopstvenu zemlju. Pisac tu potpuno odustaje od identiteta svog junaka, jer je Jovan odabrao baš njega zbog e-mail adrese amika@verat.net. Jovanovo ispovedanje svom nepoznatom prijatelju je sjajno napisano i u tim odeljcima prepoznajemo sve ono što smo naslućivali da se događa ljudima izmeštenim iz svog okruženja tokom sukoba u našoj zemlji koja se raspadala.

Realnost ovog dela pripovedanja je u blagom kontrapunktu sa slojem pripovedanja u kome autorov junak biva učesnik u razgovorima u "salonu persona" deda Živka gde se okuplja stalno društvo da razmeni neobične priče o događajima koji su se dogodili tog ili prethodnog dana. To su priče o toku demonstracija u Beogradu iz oka posmatrača, učesnika u šetnjama i sukobima sa policijom, o neobičnom udelu taksista u tome, o optimizmu i odlučnosti koje su te događaje pratili. Broj tih priča je takav da glavni junak romana Nenad do kraja ne uspeva da ispriča svoj neobični doživljaj sa samog početka romana u kome je bio u središtu pažnje. Pisac insistira na tome, jer šta je jedan doživljaj u mnoštvu drugih, podjednako važnih, koje je trebalo upiti i sačuvati za nadolazeća vremena.

Sama osnovna priča koja se bavi Nenadom i Predragom, ocem i sinom, koji su, svako u svom vremenu bili učesnici sličnih, ako ne i konsekutivnih događanja, tako ostaje u senci i zaista, na kraju, nije važno ko je u čemu učestvovao u tim vremenima, kao što nije važno da li u podzemlju Tašmajdana obitava Beogradski duh kao svojevrsni entitet ili je sam duh Beograda taj entitet smešten u svima nama, da se, kad dođe vreme, probudi i ponese nas u neku novu pobunu. Važno je samo koliko je duboko more u Beogradu. I to pre kao pitanje nego kao odgovor, jer odgovori i nisu važni.

Već neko vreme strepim od pisanja o svojim iskustvima i doživljajima, o Beogradu u kome sam proveo čitav život i koga vidim drugačije o nekih drugih koji o Beogradu pišu kao o svom gradu. Zazirem od toga šta bi moja sećanja nekome značila i mogućnosti da ona ostave za sobom gorak ukus, kao što su meni ostavile pozne knjige Sjenkijevića "Bez dogme" ili Tvenov "Tajanstveni stranac". Pisci nekako vremenom postaju opori, ne kriju svoja razočaranja i potrebu da ih uvale svojim čitaocima, kao što sam ja doživeo Foknerov roman "Zima našeg nezadovoljstva" ili poslednje knjige Artura Klarka koje sam zaobišao zbog neizmernog davljenja svojim porukama.

Međutim, Mika Anđelković je ozbiljno poradio na povratku mog zaturenog optimizma. Možda mi se čini preteranim, da su njegov optimizam i njegova vera da su borba za bolji i životniji život ponovljivi u svom izvornom obliku i mogući bez manipulacija koje sad prepoznajem. Time borba biva izopačena od strane onih koji u svemu pronađu svoj pazar. Ali, pokazao mi je da u neke bolje stvari treba neopozivo verovati i dosledno pratiti sebe ma koliko put pred nama bio kratak.

Radmilo Anđelković

Дискусија о "Промоцији револуције" и поводом ње на сајту ART ANIMA


Amika.rs