Amika.rs

Елеонора Лутхандер - Стокхолм - Шведска


PRIČA O HLEBU IZ MOSKVE

U Moskvu, u Moskvu
Čehov, "Tri sestre"

Mirisi , sećanja...

I karte za Boljšoj teatar u srećnoj ruci zanosno su mirisale... A tek prodavnica hleba "Hljeb", velika kao svemirski brod ispaljen u kosmos sitosti!

Na putu za centar grada oštar miris bi ulazio u autobus i ne čekajuci stanicu, pa su putnici jedno duže vreme izgladali kao umorni pekari, dok su nas ogromna slova H - L - J - E - B majčinskim pogledom dugo pratila duz beskrajne (snežne) moskovske ulice. I uvek isto pitanje, misao koja je redovno nestajala sa prestankom mirisa: "Kako dospeti unutra?" Bila sam u fazi kada su me ta ruska prostanstva potpuno obeshrabrivala. (Lakše mi je bilo sagledati široku rusku dušu, nego preći bez zakašnjenja, široku rusku ulicu...)

Zato i ne znam kako sam se tamo obrela. Ne sećam se čak ni vrata na koja sam ušla. Pamtim samo da je bilo zamorno kao u Luvru: avenija hleba sa bezbroj "portreta" prodavaca, koji su u mirisnoj vrelini kao naslikani, proletali pored mene.

Posrćući od umora, zasićena do bola raznim ukusima iz tog hlebnog vatrometa, očajnički sam trazila izlaz.

A onda sam srela nju, moju hlebnu Mona Lizu.

*U stvari, ona me je sama dozvala, zamirisala je... Pravo je čudo kako je njen miris kao igla ipak uspeo da se probije do mene kroz ceo taj neumoljivi rudnik pečenog testa. "Ubodena", zastala sam kraj jedne police, nedaleko od staklenih vrata koja su nudila spas iz ovog velikog hlebnog zagrljaja.

Hleb, zatočen u livenim obliku cigle, prelivao se kao slap preko drvene rampe i slagao poslušno u redove.

Od rumene prodavačice koja je izgledala kao da je i sama iskočila iz rerne, uz osmeh pun srebrnih zuba i u zamenu za četiri kopejke, dobila sam mirisni, hlebni ruski ementaler! Iznenađujućom lakoćom probila sam kažiprstom nezanimljivu, sivkastu koru i zastala začuđena pred toplom, hlebnom paučinom koja mi se oblepila oko prsta. Odmah sam, uplašena, izvukla prst iz te hlebne zamke.

Užasno uzbudjena, raspolovila sam ga i otkrila unutrašnjost kao kod nara.
Probala sam. Ukusa kao da nije bilo, ali je zato MIRISALO!*
Miriše i danas posle toliko godina, ta hlebna čipka u kojoj bi se ponovo volela venčati.

Često u mislima, zatvorenih očiju, prolazim kroz "Hljebnjiji magazin" na Kutuzovskom prospektu i ne gubeći nigde vreme, dolazim tačno pred moj mali hlebni oltar. Otvaram hleb za hlebom, kao kutijice, vadim šupljikavo srce i skupljam nektar iz mirisnih rupica...

Nije ni čudo da se moj deda, Rus, zvao Genadij Fjodorovič Hljebin!
To mene moj djeduška zove natrag u Moskvu.

Eleonora Luthander


Amika.rs