Amika.rs

 

MARIO VARGAS LJOSA: KULTURA SLOBODE i

MIRJANA DETELIC: O STIDU, STRAHU, KRIVICI I BESU

 

MARIO VARGAS LJOSA: KULTURA SLOBODE

Mario Vargas Llosa, The Culture of Liberty
Reprinted with permission from Foreign Policy, January/February 2001.
Copyright C 2001 by the Carnegie Endowment for International Peace. Serbian
translation: copyright C 2001 by Biblioteka ALEXANDRIA


Globalizacija ne gusi lokalne kulture nego ih samo
oslobada od ideoloskih stega nacionalizma, tvrdi Mario Vargas Ljosa u eseju
koji ekskluzivno zajednicki objavljuju Biblioteka ALEXANDRIA i americki
casopis Foreign Policy.Najefektniji argumenti protiv globalizacije obicno
nisu u vezi sa ekonomijom. Uspesniji su napadi koji potegnu socijalne i
eticke teme, i, nadasve, kulturne. Takvi argumenti izronili su iz one guzve
u Sijetlu 1999. godine, a u novije vreme culi smo njihove rezonance i u
Davosu, Bangkoku i Pragu. Oni kazu sledece:

Nestanak nacionalnih granica i uspostavljanje trzisno povezanog sveta
znacice smrtni udarac regionalnim i nacionalnim kulturama, kao i
tradicijama, obicajima, mitovima i nacinima ponasanja koji cine kulturni
identitet svake zemlje ili regije. Posto je glavnina sveta nemocna da se
odupre invaziji kulturnih proizvoda iz razvijenih zemalja -- ili, budimo
konkretniji, iz supersile, SAD, koja za sobom vuce velike transnacionalne
korporacije -- uskoro ce se svima nametnuti severnoamericka kultura, koja ce
standardizovati svet i unistiti njegovu bogatu floru raznolikih kultura. Na
taj nacin ce svi narodi, a ne samo maleni i slabi, izgubiti svoj identitet,
svoju dusu, i svesce se na kolonije 21. veka -- na zombije ili karikature
izvajane po kulturnim normama jednog novog imperijalizma koji, osim sto
vlada planetom i planetarnim kapitalom, vojnom silom, a i naucnim znanjem,
tezi da nametne drugima i svoj jezik, kao i svoje nacine razmisljanja,
verovanja, uzivanja i sanjanja.

Ovaj kosmar ili negativna utopija o svetu koji, zbog globalizacije,
gubi svoju lingvisticku i kulturnu sarolikost i postaje kulturna svojina
Sjedinjenih Americkih Drzava, nije ekskluzivni domen levicarskih politicara
koji se nostalgicno osvrcu ka Marksu, Maou, ili Ce Gevari. Ovaj delirijum
progonjenosti -- podstaknut mrznjom i zavidljivom zlobom prema
severnoamerickom dzinu -- primetan je i u razvijenim zemljama sa visokom
kulturom, i ne samo u jednom politickom sektoru, levici, nego i u centru i
na desnici.

U ovom pogledu najcuveniji slucaj (ali ne po dobru) je Francuska, u
kojoj vidimo ceste drzavne kampanje u odbranu francuskog "kulturnog
identiteta" koji je navodno ugrozen globalizacijom. Ogromna galerija
intelektualaca i politicara nalazi se u stanju alarma zbog opasnosti da
podrucje koje je svojevremeno proizvelo Montenja, Dekarta, Rasina, i
Bodlera -- a i drzava koja je dugo bila arbitar u odevanju, likovnim
umetnostima, hrani, i u mislilastvu i svim duhovnim domenima -- moze dospeti
pod okupaciju "Mekdonaldsa", "Pica hat", "Kentaki-przenih-pilica", rok i rep
muzike, holivudskih filmova, farmerica, teniskih patika, i T-majica.

Posledice ovog straha su, izmedu ostalih, velike novcane dotacije francuske
vlade lokalnoj filmskoj industriji, kao i zahtevi da se bioskopima zakonom
naredi da moraju prikazivati odredenu kvotu domacih filmova i da ne smeju
prikazivati vise od odredene kvote americkih filmova. Taj strah je i razlog
zbog koga opstinske vlasti u Francuskoj objavljuju stroge direktive i
propisuju visoke kazne svakome ko na javnom mestu upotrebi Molijerov jezik
zasut smecem anglicizama. (Doduse, kad se setate kroz Pariz, sticete utisak
da se ti opstinski propisi bas i ne postuju dosledno.) Iz tog razloga je
Hoze Bove, farmer-krstas protiv la malbouffe (ocajno lose hrane), postao ni
manje ni vise nego heroj naroda. Nedavno je osuden na tri meseca zatvora, a
njegova popularnost ce zbog toga, po svoj prilici, porasti.

Iako verujem da je ovaj kulturni argument protiv globalizacije
neprihvatljiv, trebalo bi da konstatujemo da duboko unutar njega ipak
postoji jedna neosporna istina. Ovaj vek, kao i svet u kome cemo ziveti,
bice manje zivopisan i manje natopljen drustvenim sarenilom nego sto je to
bio prosli, dvadeseti vek. Festivali, nosnja, obicaji, ceremonije, verovanja
i rituali koji su u proslosti davali ljudskom rodu folklornu i etnolosku
raznovrsnost postepeno nestaju ili se ogranicavaju na manjine, a vecina
drustva ih napusta i prihvata druge, podesnije za realnost naseg vremena.
Sve zemlje na planeti Zemlji dozivljavaju ovaj proces, neke brze a neke
sporije; ali, to nije zbog globalizacije. To je zbog modernizacije, kojoj
globalizacija nije uzrok, nego posledica. Svakako da je moguce lamentima
propratiti cinjenicu da se taj proces dogada, biti nostalgican zato sto u
senku padaju oni nekadasnji, drevni nacini zivota koji, narocito kad ih mi
iz svoje danasnje pozicije gledamo, izgledaju prepuni zabave, originalnosti
i boje. Ali ovaj proces je neizbezan. Totalitarni rezimi u zemljama kao sto
su Kuba ili Severna Koreja, u silnom strahu da ce ih ma kakvo otvaranje
unistiti, podizu zidine oko sebe i uvode svakojake cenzure i zabrane protiv
modernosti. Ali cak ni oni nisu u stanju da zaustave sporu infiltraciju
modernosti i postupno potkopavanje njihovog takozvanog kulturnog identiteta.
U teoriji je mozda moguce da neka drzava zadrzi taj svoj identitet, ali samo
ako odluci -- poput nekih plemena u Africi ili u Amazoniji -- da zivi u
totalnoj izolaciji, da presece sve veze sa drugim nacijama, ako se opredeli
za samodovoljnost. Kulturni identitet sacuvan u tom obliku vratio bi tu
ljudsku zajednicu na preistorijski zivotni standard.

Istina je da zbog modernizacije nestaju mnogi tradicionalni nacini
zivota. Ali, u isto vreme ona otvara nove mogucnosti; ona je vazan korak
napred za celokupno ljudsko drustvo. Iz tog razloga narodi, kad im se ostavi
mogucnost slobodnog izbora, opredeljuju se, ponekad i nasuprot onome sto bi
se svidalo njihovim liderima ili intelektualnim tradicionalistima, ipak za
modernizaciju, i to biraju jasno i glasno, bez ikakve dvosmislenosti.

Optuzbe protiv globalizacije a u korist kulturnog identiteta otkrivaju
jednu staticnu koncepciju kulture. Ta koncepcija nije zasnovana na
istorijskoj istini. Koje su to kulture ostale za sva vremena nepromenljive,
nedotaknute vremenom? Da bismo ih nasli, moramo tragati medu malenim i
primitivnim magijsko-religijskim zajednicama koje zive u pecinama, obozavaju
grom i pojedine zveri, i koje su, zbog svoje primitivnosti, sve manje
sposobne da se odupru eksploataciji ili cak istrebljenju. Sve druge kulture,
a narocito one koje imaju pravo da se nazivaju modernim i zivim, evoluirale
su do te mere da su sada samo mutni odsjaji onoga sto su bile pre samo
dve-tri generacije. Ovu evoluciju lako je uociti u zemljama kao sto su
Francuska, Spanija i Engleska, gde su promene tokom poslednjih pedeset
godina bile tako duboke i spektakularne da bi danas jedan Marsel Prust,
Frederiko Garsija Lorka ili Virdzinija Vulf tesko prepoznali drustva u
kojima su rodeni -- i cijoj obnovi su svojim delima toliko doprineli.

Pojam "kulturnog identiteta" je opasan. Sa drustvene tacke gledista,
on je sumnjiv i vestacki, ali, ne vise od toga; medutim, kad se gleda iz
politicke perspektive, vidimo da on ugrozava najdragocenije dostignuce
covecanstva: slobodu. Ne poricem ja da ljudi koji govore istim jezikom, koji
su rodeni i zive na istoj teritoriji, koji se suocavaju sa istim problemima
i praktikuju istu religiju i obicaje imaju i neke zajednicke osobine. Ali
taj zajednicki imenitelj ne moze nikada u potpunosti definisati nijednog of
njih; on samo ukida ili baca na neku prezrenu drugorazrednu ravan sve one
jedinstvene atribute i crte po kojima se jedan clan grupe razlikuje od
ostalih. Koncept identiteta, osim kada se primenjuje samo na pojedince i ni
na sta drugo, inherentno je redukcionisticki i dehumanizujuci, on je jedna
kolektivisticka i ideoloska apstrakcija izvucena iz svega onoga sto je
originalno i kreativno u ljudskom bicu, svega onoga sto nije nametnuto
nasledem, geografijom ili drustvenim pritiskom. Istinski identitet proistice
iz sposobnosti ljudskih bica da se odupru takvim pritiscima i da im
protivstave slobodne postupke koje sami izmisle.

Pojam "kolektivnog identiteta" je ideoloska fikcija i temelj
nacionalizma. Po misljenju mnogih etnologa i antropologa, kolektivni
identitet nije istina cak ni kod najarhaicnijih ljudskih zajednica.
Praktikovanje istih postupaka i obicaja moze biti od bitnog znacaja za
odbranu jedne drustvene grupe, to je istina; ali, uvek preostane i jedna
siroka margina inicijative i kreativnosti medu clanovima grupe, a
individualne razlike preovladavaju nad kolektivnim crtama cim pocnete da
razmatrate nekog pojedinca kao takvog, a ne kao "clana" koji je puki
periferni element jednog kolektiviteta. Globalizacija radikalno siri i
stavlja na raspolaganje svim gradanima ove planete mogucnost da svako
konstuise svoj licni kulturni identitet, svojom sopstvenom voljnom akcijom,
u skladu sa svojim preferencijama i intimnim motivacijama. Gradani vise nisu
pod obavezom, kao u proslosti i kao na jos mnogim mestima i u sadasnjosti,
da respektuju jedan identitet koji ih zatvara u koncentracioni logor iz koga
nema bezanja -- identitet koji im se namece kroz jezik, naciju, crkvu i
obicaje mesta gde su se rodili. U tom smislu, globalizaciju moramo docekati
dobrodoslicom, jer ona primetno siri horizonte individualne slobode.

DVE ISTORIJE JEDNOG KONTINENTA

Mozda je Latinska Amerika najbolji primer do koje mere su vestacki i
apsurdni svi pokusaji uspostavljanja kolektivnog identiteta. Kakav bi mogao
biti kulturni identitet Latinske Amerike? Sta bi to bilo ukljuceno u jednu
koherentnu zbirku verovanja, obicaja, tradicija, postupaka i mitologija koja
navodno daje ovom regionu neki objedinjeni personalitet, unikatan i
neprenosiv? Nasa istorija je iskovana u intelektualnim polemikama -- od
kojih su neke bile veoma zestoke -- koje su pokusavale da odgovore na ovo
pitanje. Najslavnija je ona koja je zapocela rano u dvadesetom veku i u
kojoj su se u areni nasli s jedne strane hispanisti, a sa druge strane
zastupnici domorodaca; ona je imala odjeke sirom kontinenta.

Za hispaniste kao sto su Hoze De La Riva Aguero, Viktor Andres
Belaunde, i Francisko Garsija Kalderon, Latinska Amerika je rodena onda kada
je, zahvaljujuci Otkricu i Osvajanju, pripojena spanskom i portugalskom
jeziku, i kad je, prihvatanjem hriscanstva, postala deo Zapadne
civilizacije. Hispanisti nisu omalovazavali pre-hispanske kulture, ali su
smatrali da te kulture sacinjavaju samo jedan sloj -- i to ne primaran --
jedne socijalne i istorijskle realnosti koja je svoju prirodu i svoj
personalitet upotpunila tek zahvaljujuci ozivljavajucem uticaju Zapada.

Zastupnici domorodaca, takozvani indigenisti, odbacili su sa moralnom
indignacijom te blagodeti koje su Evropljani navodno doneli u Latinsku
Ameriku. Po misljenju indigenista, nas identitet nalazi svoje korene i svoju
dusu u pre-hispanskim kulturama i civilizacijama, ciji su razvoj i
modernizacija brutalno saseceni i zgazeni nasiljem pridoslica, cenzurom,
represijom i marginalizacijom, ne samo tokom tri veka kolonijalizma, nego i
kasnije, posle uvodenja republikanskog uredenja. Po indigenskim misliocima,
autenticni "americki izraz" tj. "americka ekspresija" (da upotrebimo naslov
jedne knjige Hozea Lezame Lime) lezi u svim onim kulturnim
manifestacijama -- od domorodackih jezika do verovanja, rituala, likovnih
umetnosti i popularnih nacina ponasanja -- koje su se opirale zapadnjackoj
kulturnoj opresiji i koje su izdrzale do nasih dana. Jedan ugledni istoricar
naklonjen ovoj tacki gledista, Peruanac po imenu Luis E. Valkarel, cak je
rekao da sve crkve, manastire i druge spomenike kolonijalne arhitekture
treba spaliti zato sto predstavljaju "Anti-Peru". Sve su to lazne stvari,
kaze on, negacije cistog izvornog americkog identiteta koji se zasniva
iskljucivo na indigenim korenima. A jedan od najoriginalnijih romanopisaca u
Latinskoj Americi, Hoze Maria Aguedas, cije price se odlikuju velikom
delikatnoscu i vibrantnim moralnim protestom, ispricao je ep o opstanku
kulture Kvecua u andskom svetu, opstanku uprkos gusecem i izoblicujucem
prisustvu Zapada.

Hispanizam i indigenizam dali su odlicne istorijske eseje i veoma
kreativna knjizevna dela, ali, ocenjivane iz nase sadasnje perspektive, obe
te doktrine izgledaju jednako sektaske, redukcionisticke, i lazne. Ni jedna
ni druga ne mogu uklopiti ekspanzivnu raznovrsnost Latinske Amerike u svoje
pripremljene ludacke kosulje; obe imaju zadah rasizma. Ko bi se danas usudio
da tvrdi da su jedini legitimni predstavnici Latinske Amerike "Hispanici"
ili "Indijanci"?

Pa ipak, nastojanja da se iskuje i izoluje nas distinktni "kulturni
identitet" nastavljaju se, sa politickim i intelektualnim zarom koji bi
zasluzivao da bude usmeren ka nekim dostojnijim ciljevima. Pokusaji da se
jednom narodu nametne kulturni identitet ekvivalent su zakljucavanja tog
naroda u zatvor i uskracivanja tim ljudima upravo one jedne slobode koja je
od svih najdragocenija -- a to je sloboda da biraju sta, ko i kako zele da
budu. Latinska Amerika ima ne jedan, nego mnogo kulturnih identiteta;
nijedan od njih ne moze sebi pripisivati neku vecu legitimnost ili cistotu
nego ostali. Naravno, Latinska Amerika je u sebe ukljucila i pre-hispanski
svet i njegove kulture, koje u Meksiku, Gvatemali i andskim zemljama imaju i
danas tako veliku socijalnu snagu. Ali Latinska Amerika je takode ogroman
roj govornika spanskog i portugalskog jezika, koji iza sebe imaju pet vekova
tradicije i koji su svojim prisustvom i delovanjem svakako odlucujuce
uticali na izgled i odlike ovog kontinenta. A zar nije Latinska Amerika
jednim delom sacinjena i od onog sto je africko, i sto je na nase obale
stiglo u isto vreme kad i Evropa? Zar nije africko prisustvo neizbrisivo
utkano u nasu kozu, nasu muziku, nase idiosinkrazije, nase drustvo?
Kulturni, etnicki i socijalni sastojci koji cine Latinsku Ameriku povezuju
nas sa gotovo svim regionima i kulturama sveta. Imamo mi kulturnih
identiteta toliko mnogo, da je to kao i da nemamo nijedan. Ta stvarnost je,
nasuprot onome sto nacionalisti veruju, nase najvece bogatstvo. Ona je
takode i odlicna legitimacija, kredibilitet koji nam omogucuje da se osecamo
kao punopravni gradani naseg globalizovanog sveta.


LOKALNI GLASOVI, GLOBALNA CUJNOST

Strah od amerikanizacije planete Zemlje vise je ideoloska paranoja,
nego realnost. Nema sumnje, naravno, da je sa globalizacijom engleski postao
generalni jezik naseg vremena, kao sto je latinski bio u Srednjem veku.
Uspon engleskog ce se nastaviti, jer je on danas instrument bez koga se ne
moze u medunarodnim transakcijama i komunikacijama. Ali, da li to mora biti
na stetu drugih velikih jezika? Apsolutno ne. Zapravo je istina suprotna.
Iscezavanje granica i sve veca meduzavisnost sveta jesu elementi koji
podsticu nove generacije da uce o drugim kulturama i da se medusobno
asimiluju sa njima, ne samo iz hobija nego zato sto to moraju, jer je danas
sposobnost da se govori nekoliko jezika i da se uspesno plovi kroz razne
kulture postala kljucna za profesionalni uspeh. Razmotrite slucaj spanskog
jezika. Pre pola veka, oni koji su govorili spanski bili su zajednica koja
gleda "ka unutra"; projektovali smo sebe samo na nekoliko vrlo ogranicenih
nacina izvan nasih tradicionalnih lingvistickih okvira. Danas je spanski
jezik dinamican, on se bujno razvija, uspostavlja svoje mostobrane ili cak
ogromne nove teritorije na svih pet kontinenata. Cinjenica da u Sjedinjenim
Americkim Drzavama zivi nekih 25 do 30 miliona onih koji govore spanski
objasnjava zasto su dvojica nedavnih predsednickih kandidata u SAD, guverner
Teksasa Dzordz Bus i potpredsednik Al Gor, svoje kampanje vodili ne samo na
engleskom nego i na spanskom.

Koliko miliona mladih ljudi sirom planete je odgovorilo na izazove
globalizacije tako sto su naucili japanski, nemacki, mandarin-kineski,
kantonski, ruski ili francuski? Na srecu, ova tendencija ce se u dolazecim
godinama pojacavati. Zato se najbolja odbrana nasih kultura i jezika sastoji
u tome da ih promovisemo zustro svud po ovom novom svetu, a ne da se
odbrambeno zgurimo da bismo "odoleli" u naivnom verovanju da postoji neka
vakcina protiv opasnosti zvane engleski jezik. Oni koji su za odbrambeno
zatvaranje, svojim postojanjem kazu mnogo o kulturi, ali oni su u vecini
slucajeva neznalice; oni prikrivaju svoju pravu vokaciju, a to je
nacionalizam. Nista nije toliko u raskoraku sa univerzalizmom kulture kao ta
lokalisticka, iskljuciteljska, zbrkana vizija koju nacionalisti, nastupajuci
iz svojih perspektiva, pokusavaju nametnuti kulturnom zivotu. Najlepsa
lekcija koju od kultura mozemo nauciti jeste ona koja kaze da njima samim,
kulturama, nije potrebno da ih stite ni birokrati ni komesari, ni gvozdene
resetke, ni carinska izolacija, da bi ostale zive i bujne; naprotiv, od
takvih pokusaja zastite kultura se samo sparusi ili cak trivijalizuje.
Kulture moraju ziveti slobodno, u stalnom tiskanju i rvanju sa drugim
kulturama. To ih renovira i podmladuje, to im dopusta da evoluiraju i da se
prilagodavaju neprestanom toku zivota. U antici, latinski nije ubio kulturu
Grka; naprotiv, umetnicka originalnost i intelektualna dubina helenske
kulture prozela je i natopila rimsku civilizaciju kroz koju su, zatim,
filozofije Platona i Aristotela i Homerovi spevovi stigli do celog sveta.
Nece od globalizacije isceznuti lokalne kulture; u opstoj svetskoj
otvorenosti, sve ono iz ma koje lokalne kulture sto zaista vredi, sto je
stvarno dobro, prezivece i naci ce nove plodne teritorije za procvat.

Ovo se desava u Evropi, svuda. Narocito vredi zapaziti Spaniju, u
kojoj se sada dogada izraziti procvat tamosnjih regionalnih kultura. One su
u vreme diktatora, generala Franciska Franka, suzbijane i osudivane da se
drze u tajnosti. Ali, sa dolaskom demokratije, oslobodeno je bogato kulturno
sarenilo Spanije, kome je sad dozvoljeno da se razvija slobodno. U toj
zemlji je na snazi rezim autonomija, pod kojim su lokalne kulture izvanredno
procvetale, narocito u Kataloniji, Galiciji i Baskiji, ali takode i u
ostalim delovima Spanije. Naravno, ne smemo mesati ove regionalne kulturne
preporode, koji su pozitivni i obogacujuci, sa fenomenom nacionalizma, koji
je ozbiljna pretnja kulturi slobode.

Engleski pisac T. S. Eliot je 1948. godine u svom proslavljenom eseju
"Beleske za definiciju kulture" predskazao da ce ljudski rod doziveti
renesansu lokalnih i regionalnih kultura. U to vreme cinilo se da je ovo
prorocanstvo veoma smelo. Ali globalizacijom ce se ono najverovatnije
ostvariti vec u 21. veku, a mi zbog toga treba da budemo srecni. Preporod
malih, lokalnih kultura vratice ljudskom rodu onu bogatu mnogostrukost
ponasanja i iskazivanja koju je nacionalna drzava unistila u pokusaju da
stvori takozvane nacionalne identitete krajem 18. i narocito u 19. veku. (Na
ovaj fakt se lako zaboravi, ili ga mi i sami pokusavamo zaboraviti zato sto
ima vrlo sumorne moralne konotacije.) Nacionalne kulture su u mnogim
slucajevima iskivane u krvi i ognju, zabranama da se u skoli predaje ili ma
sta objavljuje na lokalnim narodnim dijalektima ili da ma ko praktikuje
religiju ili obicaje u ma kakvom raskoraku sa onim sto je nacija-drzava
smatrala idealnim. Na taj nacin je u mnogim zemljama sveta nacija-drzava
nasilno nametala lokalnim kulturama jednu kulturu, dominantnu, a njih je
suzbijala i eliminisala iz zvanicnog zivota. Ali, suprotno upozorenjima onih
koji se plase globalizacije, nije lako u potpunosti izbrisati kulture -- ma
koliko malene one bile -- ako iza njih stoji bogata tradicija i narod koji
ih praktikuje, makar i tajno. A danas, zahvaljujuci slabljenju nacionalne
drzave, vidimo povratak zaboravljenih, marginalizovanih i ucutkivanih
lokalnih kultura koje pokazuju znake novog dinamicnog zivota u velikom
koncertu ove globalizovane planete.


Mirjana Detelic
O STIDU, STRAHU, KRIVICI I BESU

POSLEDNJE PREDAVANJE STUDENTIMA SRPSKOG JEZIKA I
KNJIŽEVNOSTI NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U NIŠU
19. maja 2000.

Po planu i programu, danas bi trebalo da govorimo o bajci,
noveli i šaljivoj prici. S obzirom na to gde živimo i šta nam se
dogada, a narocito šta nam se dogodilo u poslednja dva-tri dana,
cini mi se da ima važnijih stvari o kojima bi ovde i sada vredelo
pricati. Ja sam, na primer, sigurna da vecina vas stalno postavlja
sebi isto pitanje: zašto studiram književnost i kakve to ima
svrhe kad od književnosti ne može da se živi, niti to donosi
ugled u društvu, niti se time stice neki bolji socijalni status.

To trenutno jeste tako i ništa od svega toga nemam ni ja koja vam
književnost predajem. Pa ipak, moje je duboko uverenje da studije
književnosti imaju smisla i u zla vremena i sve što danas budem
rekla, treba da posluži dokazivanju te tvrdnje. Da li cu uspeti,
videcemo na kraju.

Umesto o bajci i šaljivoj prici, danas cemo - dakle -
govoriti o teškim i zlim vremenima i o cetiri kategorije mracne
strane ljudske duše koje se u tim vremenima narocito aktiviraju -
o STIDU, STRAHU, KRIVICI i BESU.

PRVO STID

Oni koji su dolazili na predavanja iz narodne književnosti,
znaju da u epici postoje dve vrste stida: ženski i muški.

Ženski stid ima i svoju formulu: "stid je mene pogledati u te, /
a kamo li s tobom besediti" kojom se, u pesmama o ženidbi ili otmici
devojke, nevesta obraca nekome iz svoje pratnje, obicno deveru ili
kumu. Po pravilima obrednog ponašanja, koja su vam poznata,
nevesta je "nemo" i "nevidljivo" bice sve dok ne stigne u
mladoženjinu kucu. Kad takvo bice progovori pre vremena,
prekršena je jedna važna norma i stid koji se u pesmi pominje
nastaje u tom kontekstu - kao posledica narušavanja socijalnog (a
uz to i ritualno-religijskog) reda. Ženski stid može da bude
vrlo skup ako se dovede do ekstrema, kao u "Hasanaginici" gde
protagonistu košta života. U citavoj našoj epici, samo je jedan
muški lik zahvacen ženskim stidom: nahod Simeun u nekoliko
pesama koje se po njemu i zovu. To se dešava u trenutku kad ga
kraljica, odbacivši ženski stid (kraljica je pa joj se može),
poziva na blud koji nahod Simeun, pod dejstvom jakog pica, ne
odbija, ali se svejedno stidi što je dopustio sebi da bude uvucen u
socijalno neprihvatljivu situaciju.

Muški stid se u epici uvek javlja kao aktivna komponenta u
prici o epskom junaku, odnosno kao nanošenje sramote koje odmah
izaziva odgovarajucu reakciju. Tri stvari mogu biti predmet
muškog stida i sve tri prepoznajemo kao elemente junakovog
epskog identiteta: oprema (narocito dom, konj i oružje), hrabrost
i poreklo. Svaki put kad ga neko postidi zamerivši mu da ima
"traljavu" i "potavnjelu" kulu, da je licno kukavica ili da je3
"orjatskog" roda, epski junak preduzima poduhvat koji ce dokazati
suprotno: upušta se u avanturu ili pljacku posle cega sazida
"belu" i bogatu kulu, ode u rat gde pogine dokazujuci svoju
hrabrost, ili se teško i ružno osveti za uvredu treceg tipa, kao
Marko Kraljevic u "Sestri Leke kapetana".

Nigde u epici ne postoji situacija u kojoj bi bilo koji junak
mogao istovremeno da oseca obe vrste stida, ali ih zato danas -
obe - oseca cela ova nacija. Oni koji podržavaju vlast, stide se
zato što, posle onako velicanstveno dobijenog rata protiv NATO-a,
po Kosovu danas Natovci i Šiptari vršljaju kako im je drago i
kako cak ni Turci, u doba najvece snage svoga carstva, nisu mogli
ni da sanjaju. Stide se, verovatno, i stoga što ni u jednu zemlju,
osim Madarske, ne mogu otici bez velikih komplikacija, a ako su
na nekom od cuvenih "spiskova", ne mogu nikako. Nijedna od tih
stvari nije u skladu sa statusom "pobednika nad najvecom silom
sveta".

Oni koji podržavaju opoziciju stide se i više. Prvo
opozicije koja, kao svoj najveci domet u potpuno raspadnutoj i
osiromašenoj zemlji, objavljuje sporazum da govornici na
mitinzima istupaju po azbucnom redu! Zatim se stide vlasti koja
im je oduzela sva gradanska prava i svoje nemoci da se tome
odupru. Najviše se ipak stide sebe, i to je njihova privilegija u
odnosu na prethodnu kategoriju, jer podržavaoci vlasti do tog
nivoa samosvesti još nisu došli.

Oni koji ne podržavaju ni vlast ni opoziciju, stide se svog
siromaštva i poniženja koje otuda dolazi i svakog se dana sve
više uvecava. Pre svega mislim na vaše roditelje koji se u 90%4
slucajeva, ako se ja jako ne varam, moraju stideti što od svoga
rada ne mogu ni da žive pristojno ni da svojoj deci obezbede ono
što moraju, a o onom što bi voleli da i ne govorimo. Oni
pripadaju poniženoj i cutljivoj vecini i njihov je stid tim veci
što gotovo na svakom koraku, protiv svoje volje, moraju da se
porede sa obešcu povlašcene manjine. To što je ta manjina
kriminalizovana, što je u normalnom poretku stvari socijalno
neprihvatljiva, što je izolovana i ružna - nimalo ne olakšava
njihov položaj.

ZATIM STRAH

Od svih žanrova narodne književnosti, proznih i onih
drugih, strah se kao razvijen motiv i kao posebna tema javlja samo
u epskoj poeziji. Tome se ne treba cuditi jer je važna komponenta
epskog junaštva upravo savladivanje straha: od boljeg junaka, od
nepoznate opasnosti, od stihije, od nadmocnog neprijatelja. Samo
jedan strah u epici ne treba savladivati vec cuvati: strah od Boga.
Strah od fizicke patnje i smrti, medutim, epski nije opravdan
niti vredan pomena te stoga ne prilici epskom junaku; njega smeju
da osecaju samo žene, majke i sestre - uvek, naravno, za drugoga.
Šta od svega toga može da se primeni na nas?

Tokom prošle godine, za vreme bombardovanja, cela se ova
nacija plašila na isti nacin i bila primorana da savlada taj
strah ne bi li preživela i sacuvala zdrav razum. Gledano sa
distance od godinu dana, bio je to zdrav strah od realne opasnosti
po život. Mi smo bili mali i napadnuti od velike sile, znaci
žrtva, i samim tim pravda je bila na našoj strani; oni su bili5
naši omraženi neprijatelji kojima smo sa punim pravom mogli
želeti sve najgore. Ceo niz binarnih opozicija mogao se izvesti iz
tog pocetnog položaja: mi smo bili svoji, a oni tudi; mi smo
hrabro stajali na meti dole, a oni su nas podlacki ubijali sa
bezbedne visine, gore; mi smo se branili a oni su napadali, i tako
dalje. Kao izvežbani studenti narodne književnosti, vi ste odmah
u ovome prepoznali osnovne kategorije tradicijske kulture, koje se
uvek i neminovno aktuelizuju onog casa kada se opstanak nacije
dovede u pitanje.

Strah u kojem smo tada živeli mogli smo da savladamo još
i zato što smo imali nadu da tako veliko iskušenje ne može
proci bez velike katarze. Svi smo mi tada mislili da ce, kad
bombardovanje jednom stane, sve krenuti nabolje, da ce se
promeniti vlast koja je dovela naciju do katastrofe, da ce
politiku i državu poceti da vode dobronamerni i kompetentni
ljudi, da ce se zemlja otvoriti ka svetu koji ce nam doci na noge,
ne bi li popravio grešku koju nije smeo da pravi. Ništa od svega
toga nije se desilo. Strah je, medutim, ostao i osecaju ga svi.

Oni koji podržavaju vlast, boje se opozicije. Oni koji
podržavaju opoziciju, boje se vlasti. Oni koji ne podržavaju
nikoga boje se svega, pocev od svoje senke. Obican covek danas boji
se da ce biti ubijen kao "kolateralna žrtva" nekog ulicnog
obracuna medu bandama, ne ulazeci uopšte u pitanje da li su
bande deo državne strukture ili obicnog kriminala. Boji se da ce
biti pretucen ako postavi nezgodno pitanje i zato ne pita ništa
jer se nikad ne zna šta je nezgodno. Strah ga je podjednako i da
govori i da cuti, i da prisustvuje i da izostane, i da prihvati i6
da odbije ako mu se nešto nudi. I ima pravo što se plaši jer
ovom zemljom vladaju razna "obezbedenja", a kako to izgleda,
odmah cu vam pokazati na jednom primeru.

Pre neki dan, direktor jedne beogradske osnovne škole
poveo je ucenike starijih razreda
(od 11 do 15 godina) na svecano polaganje kamena temeljca za
cuvenih "sto hiljada stanova solidarnosti" na Bežaniji. Tom
prilikom deci su podeljene slike Slobodana Miloševica. Jedno
dete je iscepalo tu sliku, a onda je "obezbedenje" u prepoznatljivoj
formi (crne pantalone, crna majica, obrijan, sa crnim naocarima)
prišlo detetu, zavrnulo mu ruku na leda i pocelo da ga bije!
Direktor je svoga daka jedva odbranio. Ako mislite da se bilo
kome bilo šta zbog toga desilo, varate se.

Osim straha kao prirodne reakcije na svest o nepostojanju
zaštite koju predvidaju razne institucije sistema (zakon, policija,
vojska), postoji jedan gori i ružniji, ali zato dublji i potpuniji
strah: strah od buducnosti. Najbolje ga poznaje generacija vaših
roditelja koji se svakoga dana bude u strahu da sutra nece moci ni
da vas nahrane ni da vas obuku, da nece imati da plate struju,
kiriju i telefon, da ce ih poslati na prinudni odmor, da ce
dobiti otkaz, da ce im na neki drugi nacin oteti ono što su se
godinama trudili da steknu. Taj je strah posledica ekonomske
neslobode, a to je samo drugo ime za ekonomsko ropstvo, o kome
takode ponešto znate iz narodne književnosti. I vi delite taj
ropski strah iako, pretpostavljam, ne dozvoljavate da se on vidi. I
treba da se bojite jer oni, cija je dužnost da vam obezbede posao
kad završite studije, ne daju više cak ni formalna obecanja.

Prepušteni ste sami sebi i jedina slobodna volja koju vam još
niko ne spori jeste da odlucite hocete li ostati ovde ili otici
nekuda napolje. Po ko zna koji put, tradicionalna slika sveta se
izvrce i strah od nepoznatog i tudeg ustupa kao manji pred
strahom od poznatog i svog koje je provereno zlo. O tome svedoce
stotine hiljada vaših kolega rasutih po citavom svetu.

O KRIVICI I BESU

Naša tradicija lako izlazi na kraj sa krivicom: ona je uvek
tuda. Drugi je kriv za Kosovo otkad ono postoji, drugi je kriv za
NATO, drugi je kriv i za vlast i za opoziciju. Zbog svega toga, na
nacionalnom nivou, izgleda da niko nema problema sa osecanjem
krivice. Hvala Bogu i na malim darovima.

Ali cim izadete iz zemlje, ma kud da odete, odmah pocinju
pitanja: osecate li se vi licno krivi što je u vašoj zemlji
Miloševic na vlasti, što stradaju siroti Šiptari, što vas je
bombardovao ceo svet, što je situacija na Balkanu nestabilna, što
je izbio Prvi svetski rat, što je vaš narod primitivan, što ste
srušili Austrougarsku i Tursku imperiju... Situacija u koju vas
dovode takvim pitanjima potpuno je košmarna. Iako znate da nema
svrhe odgovarati jer i oni, cak više u proseku nego mi, žive,
misle i zakljucuju samo onako kako im se preko novina i
televizije preporuci, ulazite u diskusiju i gubite vreme i snagu u
borbi koja se ne može dobiti, kao što se ni kriva Drina ne da
ispraviti. Zašto? Zato što je ljudska glupost bezmerna, a
tolerancija na nju ogranicena. Zato što je nametanje krivice za
tude greške nepravedno i izaziva bes.

Ne možete vi biti krivi za ono što su nekompetentni
diletanti radili u Rambujeu. Ne može biti vaša krivica što je
Pentagon odlucio da na nama isproba dejstvo osiromašenog
uranijuma. Niste vi krivi što je bracni par Miloševic-Markovic
izjednacio borbu za vlast sa borbom na život i smrt. Zapamtite
da onaj ko ima najvišu vlast uvek ima i najvecu odgovornost. Nema
piramide vlasti koja istovremeno nije i piramida odgovornosti, i
to obrnuto proporcionalna masi: najbrojniji sloj društva snosi
najmanju odgovornost za gluposti koje njegova vlast pravi. Vi
imate licnu odgovornost za ono što radite. Krivi ste ako glasate
protiv svojih ubedenja, ako svesno podržavate nepravednu i
pogrešnu stvar, ako trgujete najvišim moralnim i etickim
vrednostima, ako pravite kompromise sa svojom savešcu. Za drugo,
osim onoga što predvida krivicni zakon, ne možete nikako biti
krivi, a narocito ne možete snositi kolektivnu odgovornost kao
deo ozloglašenog i za sve okrivljenog naroda. Ako sam nešto
naucila za 25 godina koliko se bavim ovim poslom, to je da nema
dobrih i loših naroda: postoje samo dobre i loše uprave.

Bes, kao što vidite, nije samostalna kategorija. Normalan
covek ne biva besan bez razloga, vec uvek postoji nešto što
izaziva bes. Sve tri do sad pomenute kategorije - stid, strah i
krivica - spadaju u to "nešto". Bes je, uostalom, dobra reakcija na
te tri stvari, ali mu je potrebna dodatna obrada. Da bi bio
delotvoran, bes mora da se kanališe. Kanalisan bes postaje bunt,
revolt i, pre svega, otpor. Tada on prerasta u konstruktivnu snagu
kojom se nešto može postici. Šta i kako? Ja to ne mogu da vam9
kažem, niko to ne može reci za vas, jer u tim stvarima odlucuje
svako za sebe. Ja ne nosim majicu OTPOR! pa ne mogu ni vama reci
da je obucete jer je to danas opasno. U izboru izmedu bezbednog i
opasnog covek je uvek sam i tako mora da bude. Ono što mogu da
vam kažem, i što svako može mirne savesti da vam preporuci,
jeste da radite ono što najbolje znate.

DA LI KNJIŽEVNOST MOŽE DA POMOGNE

Da li književnost može da pomogne u toj stvari? Može, ako
je model ponašanja ono što vam treba. Od "Epa o Gilgamešu" do
"Kraja srpske bajke" kroz ljudsku istoriju vrti se jedan isti
obrazac nastajanja i rešavanja problema, jedna ista spirala koja -
kao što znate - i u magijskoj i u književnoj praksi ima uvek isti
smisao. Nismo mi jedini kojima se dešavaju ovakve stvari. Postoji
nešto što se zove istorijsko pamcenje iz koga se svašta može
nauciti, preko književnih dela lakše i brže nego iz naucnih.
Otpor se može pružati na više nacina. Setite se Andrica koji je
sva tri svoja velika romana (Gospodicu, Na Drini cupriju i
Travnicku hroniku) napisao u Beogradu, tokom Drugog svetskog
rata. Ili Tomasa Mana koji je, baš izmedu 1933. i 1943. napisao
Legendu o Josifu i njegovoj braci, ne ni Doktora Faustusa ni
Carobni breg. Treba li uopšte da se pitamo da li je jevrejska tema
bila njegov odgovor na holokaust? Takvih primera ima mnogo, i
svi oni zapravo govore o licnom moralnom izboru zasnovanom na
najvišim etickim vrednostima. To stoji pred svakim od vas.

U teškim vremenima svaki je covek stavljen pred dvoja vrata: jedna
su široka jer treba da prime ogromnu vecinu, a druga tesna jer
kroz njih prolazi svako za sebe. I taj je motiv književni, odnosno
biblijski. Sa druge strane širokih vrata, ako danas prodete kroz10
njih, ceka vas isto što je na tom mestu oduvek i bilo: novac,
povlastice, statusni simboli i sve što uz to ide, ukljucujuci i
kompromise, prljave radnje, poslušnost onome ko placa. Sa druge
strane tesnih vrata danas, kao i uvek, stoje "krv, znoj i suze". Ono
što se dobija prolaskom kroz njih ne meri se na isti nacin jer
još nema protivvrednosti za slobodu individualnog mišljenja.
Zato nikad nemojte slušati one koji vam govore: "Nije tvoje da
misliš. Tvoje je da polažeš ispite!" ili "Univerzitet je da se na
njemu uci, a ne da se vodi politika" - kao da je ideal modernog
društva stvoriti monstrume koji uce a ne misle, ne vide, ne cuju
i ne obracaju pažnju na svet oko sebe. NJIMA odgovaraju ljudi bez
volje i mišljenja, poslušna masa koja ce prihvatiti sistem
vrednosti skrojen prema potrebama kriminalaca, sitnih šicardžija,
turbofolk ministara za kulturu, batinaša i policijskih
doušnika.

Jedini nacin na koji se VI tome možete odupreti jeste
licni moralni cin: ne smete snizavati svoje kriterijume da biste
se uklopili u njihov svet; morate menjati svet tako da odgovori
vašim visokim kriterijumima. Morate, jer niko drugi nece za vas
stvoriti svet u kome cete želeti da živite.

Da li se isplati? To nije epsko pitanje. Pitanje je samo da
li cete jednog dana, kad vaše mesto bude ovde gde ja danas sedim,
moci da govorite o sebi u svom vremenu bez osecanja stida, straha
i krivice?

“Književne novine” br. 1015/16 od 1–15 07. 2000.

Amika.rs